Marko Čolić - posthumno
Prošlo je 4 godine od onog tužnog rujna kad smo izgubili Marka. A nama je svima kao da je bilo jučer. Još uvijek u razgovoru u HVIDR-i često netko kaže: „A sjećate li se kako je Marko napravio….“ Ili „Što bi rekao Marko, nek ide…“
Još ga spominjemo. Još se sjećamo. I nismo jedini.
Prerano nam je otišao, rođen je 3.04.1963., a umro je 12.09. 2020.g. Da nije bilo zloćudne bolesti, još smo lijepih godina mogli podijeliti.
Većinu života je proveo u Cjepidlakama i Đulovcu. Na samom početku agresije na njegov rodni kraj dragovoljno je pristupio hrvatskim obrambenim postrojbama. Sudjelovao je u najžešćim borbama, uvijek na udarnim pravcima, gdje je i teško ranjen od protupješačke mine 7.10.1991.godine, nakon čega je umirovljen u činu narednika. Odlikovan je Spomenicom Domovinskog rata i Redom hrvatskog križa.
Iako je umirovljen, nije mirovao, već je bio aktivan član zajednice.
Niz godina naš Marko je bio stup Zajednice tehničke kulture u Daruvaru, dugogodišnji predsjednik, čovjek koji je ostavio neizbrisiv trag u radu Fotofilm kluba Daruvar i Aero kluba Ždral Daruvar. Inicijator i organizator foto susreta i izložbi fotografija koji su obogaćivali kulturni život grada Daruvara. Veliko fotografsko znanje je nesebično prenosio mladim generacijama, te se danas mnogi mladi (a i odrasli) u Daruvaru mogu pohvaliti da ih je Marko Čolić učio fotografirati. I najskuplje fotoaparate iz udruge je davao u dječje ruke. Od nemjerljivo veće važnosti je samopouzdanje koje im je ulijevao i ljubav koju je pružao toj djeci, vodeći ih naokolo na izlete, na snimanja, na pečenje kukuruza.
Zahvaljujući Marku, Daruvar danas ima niz mladih odličnih fotografa.
Treba svakako istaći i njegov doprinos na prikupljanju arhivske građe i stvaranju Spomen sobe Domovinski rat u Daruvaru koju je bezbroj puta predstavljao posjetiteljima grada i školskim grupama.
U udruzi HVIDR-a je bio neumoran radnik i pokretač mnogih projekata. Bio nam je i nešto važnije: odan prijatelj. Uvijek spreman za pomoć, uvijek tu kad treba, od krupnih stvari – pa do sitnica, iz kojih se vidjela pažnja i ljubav: prvi je dolazio u udrugu, ujutro smo zatekli zagrijane urede; pripremio gablec; donosio nam sitne darove i suvenire sa svojih putovanja, bio tu kad treba slušati, bio tu kad treba vikati…
Nije potpuno otišao. Iza njega je ostala njegova kćer Paula, prekrasna djevojka, na koju je (s razlogom) bio iznimno ponosan.
Rijetki u Daruvaru se ne sjećaju namrgođenog šepavog tipa bez noge, uvijek u društvu fotoaparata i cigarete, koji se volio svima jasno reći što ih ide.
I rijetki su oni koji ga nisu, baš takvog, iskrenog i jedinstvenog, poštovali i voljeli.