Skupina žaba putovala je šumom. Odjednom, dvije su pale u duboku jamu na koju su naišle.
Vidjevši što im se dogodilo ostale su se žabe okupile oko jame razmišljajući što učiniti. Dvije su žabe pokušavale skočiti van i spasiti se. No, jama je bila preduboka, rubovi glatki i strmi. Žabe oko jame zaključile su da im nema spasa i da je najbolje da se ne muče, nego prepuste sudbini. To su im i viknule.
Dvije žabe u jami gledale su odozdo kako im druge žabe nešto dovikuju. Skakale su i pokušavale skočiti iz jame, jednom, dva puta, pedeset puta…
Jedna od žaba, već vidno iscrpljena, učinila ono što su joj druge žabe dovikivale. Odustala je i prepustila se. Druga je nastavila pokušavati skočiti van.
Žabe iz skupine, i dalje okupljene one oko jame, vikale su joj da odustane. Ona bi ih pogledala pa nastavila s naporima. I tako, skočivši najviše što je mogla, napokon uspije.
Ostale su se žabe brzo okupile oko nje i rekle: „Svaka čast! Mi smo mislile da nećeš uspjeti. Dobro da nas nisi poslušala.“
„Mislila sam da jesam.“ – reče žaba, „nisam vas dobro čula, izgledalo mi je kao da me ohrabrujete.“
Ova priča slikovito pokazuje koliko su nam svima važni podrška i ohrabrenje od strane naših bližnjih. Kad osjetiš da ju imaš, dobiješ snagu za borbu s nevoljama i sito tako, kad osjetiš da je nemaš, gubiš volju.
Budite podrška svojim bližnjima kada ima je teško.
Budite podrška i sami sebi.
Usmjereni smo jedni na druge.
Čovjek na čovjeka.
Ne postoji niti jedan medicinski čimbenik koji na zdravlje i na zadovoljstvo životom utječe koliko bliski odnosi s drugim ljudima.
Antonija Pleša